Kako promašiti devetku

Tehnika okidanja - opći dio

Okidanje je jedan od završnih elemenata u gađanju. Da podsjetim, gađanje možemo podijeliti na nekoliko cjelina od kojih je svaka za sebe bitna i ukoliko i jedna izostane ruši se cijeli rezultat. To su :
1. Stav (uključujući slijepu provjeru)
2. Ciljanje
3. Okidanje
4. Analiza

Malo mi je neobično pisati napreskokce jer bih trebao krenuti od stava za sve discipline ali to će detaljno doći na red jednom kada bude vremena i zainteresiranih za temu.
Što se okidanja tiče, trebamo imati na umu da se pravilno okidanje mora uskladiti sa disajnom stankom i ciljanjem strijelca. To bi značilo da nakon zauzimanja stava za gađanje i ciljanja već lagano započinjemo sa okidanjem.
Osobno pod puškom usmjerenom u metu odradim još 2 - 3 ciklusa disanja da bih nakon toga zadržao 2/3 količine zraka u plućima. Time opskrbljujem svoje tijelo dovoljnom količinom kisika (posebno mozak - centar za vid i centar za ravnotežu).
U tom trenutku, iako cijev još grubo pleše po meti ulazim u okidanje. Kako se tijelo smiruje (a i puška ima sve manje pomaka u odnosu na metu) gledajući i dalje prednji ciljnik pojačavam pritisak na okidač.
Držim se da je na okidanje sa koljenom ravnoteža između prvog i drugog koljena u težini okidanja 40% za prvo koljeno pa 60% za drugo koljeno. Teorijsko idealno vrijeme za okidanje je između 6 i 12 sekundi. To je čista teorija koje se ne treba slijepo držati već svaki strijelac za sebe treba odrediti koje je njegovo idealno individualno vrijeme. (O ovome će biti više riječi kasnije). Uzmemo li u obzir da vrijeme okidanja traje 1,5 - 2,5 sekundi nastojimo da završni dio okidanja bude u trenutku kada je naše oružje u prividnom mirovanju, (nemoguće je imati potpuno mirno i nepomično oružje u rukama). Dakle okidanje se mora završiti - rezultirati okidanjem u trenutku kada je oružje najmirnije.
Većina grešaka se svodi na to da se u trenutku kada je oružje najmirnije započinje sa okidanjem.

Gore je navedeno okidanje sa prvim i drugim koljenom.
Ukoliko prvog koljena nema, imamo punu težinu okidanja od početka do kraja. Ako se anulira prvo koljeno i podesi okidač na samo drugo koljeno može se činiti da će strijelac biti precizniji. Tada je opasnost da ne počne lov na centre.
Uglavnom je razlog za to prevelika disajna stanka koja se kompenzira sa kratkim hodom okidača. No samim tim se ne može izbjeći trzaj kažiprsta koji se prenosi na cijev oružja a samim tim pogodci su ili desetka (možda devetka? op. blog.) ili osmica a nerijetko se zaluta i u sedmicu.
Razgovarajući sa mnogim strijelcima, rečeno mi je da je najbolje izbjegavati takav način okidanja ako strijelac nije potpuno i dobro izvježban i pripremljen. Tada sam saznao i to da je hvat desne ruke odnosno šake bitan. Ako je kažiprst sa unutrašnjom stranom u dodiru sa ostatkom puške te sam samim tim potiskuje i cijelu pušku iznoseći je iz idealnog pravca.
Puno senzibilniji položaj za zračnu pušku je sa okidačem po sredini jagodice kažiprsta. Pravac nalijeganja i povlačenja kažiprsta mora biti po pravcu cijevi gledano sa strane i gledano odozgora. Ukoliko nije tako, dobivamo pogotke po pravcu i visini koje ne možemo objasniti logički te se u nedoumici upustimo u korekciju ciljnika. Čim se poravnamo u meti (kada se opustimo i nastavimo pucati na stari način) greške se ponavljaju.

Dakle, nakon ova dva načina okidanja postoji i tzv. pulsirajuće okidanje. U razgovoru sa jednom velikom streljačkom facom pitao sam ga kako to okidanje izgleda. Rečeno mi je tada da se periodički stišće i popušta okidač sve dok se ne odradi hitac. Svako naredno stiskanje je sa mrvicu većom silom tako da je npr. nakon petog ili šestog stiskanja hitac gotov. Meni se ovo čini suviše napornim pa sam od ovog načina brzo odustao.
Ranije sam naveo da je jako bitno odrediti idealno vrijeme kada se puška najmanje pomjera. Ja sam to odradio tako da sam na cijev puške stavio laser i žmirećki ciljao u zid. Kolega sa strane je mjereći vrijeme štopericom promatrao kada će se amplituda pomaka crvene točke na zidu svesti na najmanju moguću mjeru te je tu vrijednost u sekundama zapisao na papir. Nakon 30 - 40 ponavljanja došli smo do prosječnog orijentacijskog idealnog vremena. Nakon toga, kolega bi odbrojavao na glas taj broj sekundi u nazad a ja bih na "jedan" ili "nula" opalio hitac. Nije bitno kamo je hitac završio u meti, bitno je da se uskladi taj tajming.
U ovom radu treba biti posebno strpljiv i dosljedan jer se mišićna memorija razvija sa 8000 - 10 000 ponavljanja. Nakon nekog vremena, ( pet - šest treninga) umjesto da sam odbrojavam sekunde, ja bih u sebi ponavljao; ide, ide, ide, i to tako da je pred kraj to "ide" sve jače i energičnije u vlastitoj glavi dok konačnog hitca.
Kao što sam ranije napomenuo, okidanje je iznimno težak i odgovoran zadatak u gađanju. Unutar njega se često potkradu i neke greške koje sami nismo u stanju vidjeti. Promatrač sa strane će vrlo lako primijetiti jesmo li cimnuli okidač ili smo pustili okidač neposredno nakon okidanja ili smo pak odmah podigli glavu želeći brže - bolje vidjeti gdje smo u meti (a metak zapravo još nije niti izašao iz cijevi).
Nerijetko sam pucajući na elektronske mete pogledao na monitor u trenutku samog okidanja želeći vidjeti je li centar ili strogi centar. Kamo sreće da je bila i tanka devetka.

Ovdje sam se uglavnom bazirao na gađanje zračnom puškom. Za veliki kalibar mislim da nema bitne razlike jedino u tome što se umjesto jagodicom kažiprsta okidač pritišće sa zglobom upravo radi toga što je i sila za okidanje veća.
Ovo je bilo onako na brzinu i ukratko. Ukoliko se još nečega sjetim dopisati ću.

Ležeći se stav čini jako jednostavnim no ima neke svoje zakonitosti koje treba poznavati i kojih se treba pridržavati. Kako Breadfan reče, bitan je lijevi lakat kod dešnjaka. Puška leži u lijevoj ruci tako, kada se gleda sa prednje strane, da tvori 90°u odnosu na tlo. gledajući sa strane, kut ne smije biti manji od 30°. Dakle, lakat nije položen sa "špicom" na tlo jer je to iznimno bolno i uz to mala je dodirna površina sa tlom. Nepravilan stav je kada laktovi tvore sliku kao nogari snajpera ili mitraljeza. Tu su laktovi na "špicama" i to je jako bolno, strijelac ne može dugo izdržati u tom stavu.
Lijevi lakat je uz gore navedeno, točka koja se ne pomjera. Oko njega se strijelac okreće po pravcu. Kao igla kod šestara. Kada se strijelac legne prema meti, zatvorenih očiju usmjeri pušku prema meti. Ukoliko je puška usmjerena u lijevo od mete, strijelac se okreće oko lijevog lakta u smjeru kazaljke na satu. Kao što je rečeno, središte vrtnje je upravo lijevi lakat. Pomicanja se vrše malo po malo sve dok nismo sigurni da smo u potpunosti u pravcu mete.
Nakon postavljanja u pravac, Prelazimo u postavljanje po visini. Opet zatvorenih očiju usmjerimo pušku prema meti. Ukoliko je puška usmjerena ispod mete, moramo se osloniti na laktove i prste na stopalima te se kukovima pomaknuti unazad, "razvući" stav. Time diskretno podižemo pušku prema meti. Ukoliko je puška iznad mete, radimo obrnuto, kukove prenosimo prema meti što rezultira spuštanjem vrha puške.
Naposljetku, dobro je "klikati" (okidati op. blog.) na prazno (kod MK na čahuricu) kako bismo razvili osjećaj kontinuiranog okidanja bez pomicanja puške. Kada se počne pucati sa pravim metcima, pri recikliranju bitno je da se ili desni lakat ne pomjera s mjesta, ili da se uvijek vrati desni lakat na potpuno isto mjesto. Dakako, lijevi se lakat ne pomjera nipošto sa pozicije. Ukoliko se to iz bilo kojeg razloga desi, vraćamo se na slijepu provjeru. Slijepu provjeru je dobro raditi na svakih otpucanih 10 - 15 metaka.
Ovo je bilo onako ukratko i na brzinu, nadopunit ću kada uhvatim vremena a ako te interesira pokušat ću naći i slike da ti bude jasnije.