Kako promašiti devetku

Datum (19.01.2010.)

Odrađen prvi trening. Sretan, zadovoljan i nestrpljiv. Napokon.
No introspektivu ćemo ostaviti za drugu priliku.

Došao u klub, upoznao trenera i prvo pitanje je bilo „puška ili pištolj“. Odluka je bila donesena već prije. Pištolj ću ostaviti za kasnije… kada savladam osnove puške.
Riješili papirologiju, vratili se na streljanu, puška se vadi iz ormara (Anschütz 335) i počinje prva lekcija:

Sigurnost
• Puške se uvijek dva puta provjere prije spremanja u ormar (da ne bi netko nepažljiv ostavio zapetu i napunjenu pušku)
• Puška se prima za tijelo s obje ruke i najkraćim putem se stavlja na streljačko mjesto BEZ DIRANJA OKIDAČA (bez obzira na provjere uvijek se može desiti propust),
• Kažiprst se stavlja na okidač SAMO PRIJE samog okidanja.
• Cijev je UVIJEK uperena u smjeru meta.
• Kad se puška puni, isto je cijev usmjerena PREMA METAMA.
• Cijev se ne okreće prema plafonu (da ne stradaju lampe) ili nekom drugom smjeru.
• Kada se puška ostavlja na streljačkom mjestu, otvori se cijev kako ne bi moglo doći do opaljenja ako je napunjena i da se vidi da li je puna ili ne.
Rad mehanizma za metu.
• Meta se stavlja na mehanizam tako da je serijski broj "normalno" okrenut i čitljiv, a ne obrnuto.
• Meta se udaljava gumbom daljim od strijelca. Ako mehanizam zapinje može se pomoći srednjom špagicom.
• Meta se vraća gumbom bliže strijelcu.
• Poslije svakog pucnja meta se vraća malo nazad kako bi se vidjelo mjesto pogotka. (mislio sam da nije nužno baš nakon svakog pogotka vraćati metu, jer se i ovako vidi ako promašite crno, ali slijedeći trening sam dobio šire objašnjenje)

Stav i način ciljanja
• Stopala su paralelno, lagano otvorena prema van.
• Kukovi su postavljeni u ravnini prema meti i postavimo se tako da nam je aparat za upravljanje metom malo iza linije kukova.
• Mišići ne smiju biti kontrahirani, već lagano opušteni.
• Prilikom ciljanja prednji ciljnik gledamo kroz utor na stražnjem ciljniku tako da se prednji ciljnik nalazi na sredini utora, a vrhovi stražnjeg i prednjeg ciljnika moraju biti poravnati. Cilja se u podnožje crnog kruga na meti jer su ciljnici crni i ne stvaraju dovoljan kontrast na meti, pa se na u crnom krugu ne bi vidjeli. Stoga se puška upucava tako da se cilja ispod crnog kruga, a da pogodci pogađaju centar.
• Puška se lagano nasloni u rame, desna ruka sa srednjim prstom, prstenjakom i malim prstom obuhvaća držak, palac preko kundaka, a kažiprst se ispruži duž tijela puške. Druga ruka podupire pušku i lakat druge ruke se oslanja na tijelo – nije u zraku. Ruka podupire pušku tako da se puška stavlja na ispruženi dlan, šaku ili vrhove prstiju * (ima još mogućih hvatova ali za početak bi bilo preopširno sve opisivati). Ciljnik se dovodi na metu uz lagano izdisanje (ne do kraja), zadržava se dah i jagodicom kažiprsta se vrši okidanje pritiskom u smjeru osi puške (dakle ravno po osi, a ne u koso).
• Nakon okidanja, zadržava se položaj par sekundi i ciljnikom se i dalje cilja metu. Prst ostaje u položaju u kojem je izvršeno okidanje i ne ispruža se isto par sekundi. (zato da ne dođe do pomicanja cijevi prije nego dijabola izađe iz cijevi).

Funkcioniranje puške
• Način otvaranja i punjenja Aschütz puške – Puška se primi u desnu ruku i poluga ispod cijevi se pritisne kako bi se prelomila cijev. Cijev se prelama do kraja dok se ne zapne opruga puške.
• Dijabola se stavlja u cijev tako da prvo ide ravni dio, a šupljina je okrenuta prema nama. Cijev se vraća u ravan položaj dok se ne zatvori mehanizam za zatvaranje puške.
• Puška s kojom sam pucao ima problema s okidačem, pa treba provjeriti da li je okidač nakon okidanja u prednjem položaju ili se zaglavio u stražnjem položaju. Ako je zaglavio, treba ga vratiti prstom u prednji položaj.
• Prije svake serije pucanja u kutijicu se odvoji 10 dijabola. Tako strijelac ne treba za vrijeme pucanja pamtiti koliko je dijabola ispucao u metu.

Prilikom ciljanja ne bi trebalo čvrsto zatvoriti lijevo oko jer se automatski djelomično zatvara i desno. Kad se lijevo oko lagano zatvori ili prekrije tako da je smanjen dotok svjetlosti, zjenica lijevog oka će se proširiti i automatski će se širiti i zjenica desnog oka. Obzirom da je na streljani meta dodatno osvijetljena, jače svjetlo negativno djeluje na desno oko. Dobro bi bilo naučiti pucati s oba oka otvorena, ali problem je što strijelac dobiva duplu sliku mete, stoga se koristi traku oko glave sa sjenilom za oko. Sjenilo za oko ne prekriva cijelo oko, nego prekriva samo dio vidnog polja u kojem se nalazi meta.

*Ako kao oslonac za pušku koristimo šaku, potrebno je koristiti streljačku rukavicu kako bi oslonac za pušku bio ravan. Kao oslonac bi trebali koristiti drugi zglob kažiprsta i treći zglob srednjeg prsta, tj dijagonala koja ih povezuje treba biti okomita na os puške.
Ako se kao oslonac za pušku koriste vrhovi prstiju, vrh palca se stavlja na štitnik okidača, a vrhovi kažiprsta, srednjeg prsta i prstenjaka tvore trokut (srednji prst je na vrhu trokuta koji gleda prema meti, druga dva vrha su prema strijelcu) na koji se naslanja rukohvat puške.

Prilikom ciljanja treba zauzeti stav, naciljati te zatim zatvoriti oči i ostati tako par sekundi. Potom otvoriti oči i provjeriti da li su ciljnici u ravnini s metom ili ciljamo lijevo ili desno od mete. Korekciju ne raditi rotiranjem gornjeg dijela tijela, nego pomicanjem nogu, tj. rotiranjem stava suprotno od strane u koju ciljamo dok na taj način prirodnu poziciju za ciljanje ne dovedemo u pravac s metom.

Počinje se gađati u metu za zračnu pušku koja je pričvršćena na metu za zračni pištolj (kako bi imali veću pozadinu da možemo vidjeti kamo lete „zalutale“ dijabole početnika).

Ovo su samo putokazi koji bi nam trebali stvoriti osnovu za izgradnju dobrog stava. No svaki strijelac vremenom treba prilagoditi školski stav svojim predispozicijama.


Eto ovo su informacije koje sam čuo i zapamtio prvi dan. Neke stvari sam znao, neke nisam, a neke se daju zaključiti same po sebi. Problem je što se ne misli dovoljno o svemu tome i što stvari koje se znaju, se često zanemaruju. Stoga sam iznimno zadovoljan što mi je sve to rečeno jer je manje vjerojatno da će se nešto preskočiti ako se ne napravi pretpostavka da netko nešto zna.
Uglavnom čvrsto sam odlučio šutjeti dok trener ili bilo tko drugi govori iako možda u tom trenu priča stvari koje već znam.
A svima koji vole pokazati svoje znanje eto par razloga:
1. Bolje se čuje sugovornika zatvorenih usta.
2. Ako čuješ tri puta nešto što već znaš bolje ćeš to upamtiti.
3. Nakon što je trener ispričao stvari koje znam, rekao je stvari koje nisam znao. U tom trenutku mi je bilo neopisivo drago što ga nisam prekinuo dok je pričao stvari koje sam "znao". Da sam ga prekinuo možda ne bih nikada čuo ovo što ne znam.
4. Učenik koji kaže "znam" kad ga netko ispravlja ili podučava odbija učiti. Ako odbija učiti onda gubi vrijeme s trenerom.

Uvijek se sjetite one priče o zen učitelju koji nalijeva čaj u već punu šalicu.
Ja sam odlučio isprazniti svoju šalicu, ugasiti ego i želju za pokazivanjem kako sam pametan i upiti svaku informaciju do koje mogu doći.

Potruditi ću se uskoro staviti slike meta s treninga uz koji komentar. Meta izgleda kao da sam pucao sačmaricom, a ne zračnicom, ali uopće se ne zabrinjavam zbog toga. Koga briga jel to mala grupa ili nije. Glavno da sam počeo raditi na tome

Eto i prvih meta.

Moji prvi pokušaji
Prvo da objasnim 17 pogodaka u jednu metu (ili 18, nisam siguran).
Dakle prva „grupa“ (bolje rečeno prvih 10 hitaca) je označeno isprekidanom crtom i nalaze se u donjem lijevom dijelu mete.
Kad sam vidio da mi sve nosi dolje lijevo, jednostavno sam nakon 10 diabola okrenuo metu da iskoristim i gornji desni kvadrant koji je tada postao donji lijevi .
Razlog zašto nema 20 pogodaka je taj što je, dok sam pucao, trener pogledao i rekao da serijski broj stavljamo prema gore. Onda sam objasnio da je meta okrenuta za slijedećih 10 diabola, na što mi je on lijepo dao drugu metu i rekao da treba štedjeti, ali ipak ne toliko .
Uglavnom prvo upoznavanje s puškom, kako leži, gdje okida (jednom mi je okinula dok još nisam ni naciljao kako se spada… nadam se da je to bio ovaj najniži pogodak), kako je držati, pa stavljanje kundaka pod kaput jer je na kaputu previše bježao (Govorim o običnom kaputu a ne streljačkoj jakni. Naime gađali smo u kaputima jer još nema grijanja. Kasnije sam ga ipak skinuo jer mi je previše smetao), pa onda moj stav…
Stav je priča za sebe. Prvo se nekako postavim prema meti i okinem. Onda pomaknem nogu dok punim, pa mi onda sine da se ponovo moram namjestiti prema meti. Nakon dužeg stajanja malo otresem noge, pa se onda opet sjetim da moram namjestiti stav prema meti.
Nakon što se postavim prema meti, onda gurnem kukove naprijed i podignem lijevi kuk da mogu nasloniti lakat. Istovremeno se lagano nagnem unazad da održim ravnotežu. Stavim pušku na dlan, prenisko. Stavim na šaku, opet malo prenisko. Stavim na prste, previsoko. Malo raširim noge… e taman nekako pogodim visinu, pa mi počne propadati kuk. Pa koljeno bježi. Pa padam na leđa, pa… Uglavnom cijeli trening sam se borio sam sa sobom…
Zbog svega navedenog nisam ni gledao nakon svakog pogotka gdje je završio, već tek svakih par diabola.
U biti kad razmislim, ovo je prvi put da sam pucao iz stojećeg stava bez ikakvog oslonca.

Eto i druga meta te večeri. Često nakon hitca osjetim da sam napravio neku grešku i prije nego vidim gdje je pogodak. Ali još ne mogu pohvatati sve te informacije da bih ih mogao kontrolirati, no ima vremena.